Josip Kovačić
Oprema: str. 328 // Format: 21,5 × 29,5 cm, Tvrdi uvez, Cijena: 375 kuna/49,77 Euro
Predgovor
Slavin život i njeno djelo pod kolekcionarskim povećalom
Slava Raškaj velika je tema hrvatske povijesti umjetnosti. Interes za njeno djelo neprekinut je i možemo ga pratiti još za života joj u osvrtima suvremenoga kritičara Vladimira Lunačeka, potom i u povijesnim pregledima Ljube Babića. Pa ipak, tek je Matko Peić svojim istraživanjem slikaričina opusa koje je rezultiralo prvo izložbom, a zatim i monografijom izdanom 1958., pobudio širi interes javnosti, zahvaljujući čemu je s vremenom Slava postala kultna ličnost hrvatske likovne umjetnosti. U tome je presudnu ulogu odigrala tragična sudbina obilježena sljedećim čimbenicima i događajima: plemkinja podrijetlom, polaznica dviju škola za gluhonijemu djecu (prvo u Beču, zatim u Zagrebu), sudionica prve izložbe u novootvorenom Umjetničkom paviljonu 1898., štićenica slikara Bele Čikoša-Sesije, ona je i osoba koja doživljava emocionalne lomove, čitav život provodi u neimaštini, da bi na koncu boravila u utočištu za mentalno oboljele gdje je i završio njezin kratki život – sve su to sastavnice biografije koje neizostavno doprinose pojačanoj pozornosti publike. Pritom je mnogo nepoznanica, odnosno neodgovorenih pitanja samo dobrodošao dodatak intrigantnosti teme.
Slava Raškaj u doživljaju i interpretaciji kolekcionara Josipa Kovačića nije istovjetna prevladavajućoj predodžbi koja je rasla i utvđivala se beskonačnim ponavljanjem temeljne naracije o zlosretnoj umjetnici. Umjesto idealiziranoga prikaza, on je predstavlja životnije. Pa iako se jednom utvrđene predodžbe teško, a možda i nemoguće osloboditi, upotpuniti njezin portret te napose katalog radova važan je zadatak kojemu valja tim više ozbiljno i odgovorno pristupati. Tom zadatku pristupio je i Josip Kovačić i to nakon višedesetljetna druženja s njenom ostavštinom (osim Slavinih umjetničkih radova, pribavio je i njena pisma, čak i kutiju za boje s ostacima slikovnog materijala).
Kolekcionar koji se afirmirao svojom iznimnom kolekcijom koja se brojem i kvalitetom može mjeriti s većinom hrvatskih institucionalnih kolekcija, a zatim i posebno istakao jednim njenim segmentom – izdvojenim pod naslovom „Hrvatske slikarice rođene u 19. stoljeću„ – itekako ima što reći u pogledu opusa svakoga umjetnika, odnosno umjetnice kojima se bavio. Izostanak specifične, povijesno-umjetničke edukacije u formalnom pogledu, temeljito je nadoknadio kao autodidakt te mu to ne predstavlja nimalo ozbiljniju prepreku koja bi ga, tobože, diskvalificirala u tom pogledu. Naime, njegova filološka struka s jedne strane (doktorirao je na temi Poetika balade i romanse na osnovu hrvatsko-srpske i mađarske građe), dopunjena širokom općom kulturom, te dugogodišnje praćenje svekolike literature koja se odnosila na likovnu umjetnost s druge strane, činili su ga nadasve kompetentnom osobom; s punom odgovornošću tvrdim – znalcem i stručnjakom, ali posve specifičnih značajki. Naime, za razliku od povjesničara umjetnosti koji će nužno biti usmjeren na pitanja stila – kako individualnog, tako i razdoblja pojedinčeva djelovanja – te s tim povezanoga nastojanja na evaluaciji pojedinih ostvarenja (dakako, i/ili na sociološki pristup, teoriju recepcije itd.), Kovačić je motiviran iznad svega nastojanjem da evidentira sve što je ikada dolazilo u doticaj s Raškajevom na jedan neposredan, „domaćinski” način, ne zamarajući se pritom teorijskim postavkama, ali koristeći i primjenjujući različita pobočna saznanja: od botanike do psihijatrije.
Međutim, upravo zato što sam cijenio i nadalje cijenim Kovačićevo mišljenje, dopuštam si – primjenjujući kriterij kritičkoga propitivanja iznesenoga, kojim je i sam autor pristupio postojećoj literaturi o Slavi Raškaj, ponajviše seminalnom Peićevu tekstu – i kritički stav. Prije svega, primjećujem da unatoč imanentnoj mu akribičnosti, nipošto nije sve svoje teze uspio jednakom uvjerljivošću potvrditi; odnosno, dok u pojedinim slučajevima donosi materijalne, rekli bismo tvrde dokaze (npr. u svezi portreta znamenitih Hrvata u Spomenici „Zemaljskoga zavoda za gluhonieme u Zagrebu”, ili u podpoglavlju „Traktat o medaljonima”), drugi ostaju na razini zaključaka oslonjenih na veoma proizvoljnu interpretaciju (primjerice, posvudašnje uočavanje „protodemona”) ili tek na slabašnu evidenciju (boravak u Gradišću i čitav ciklus radova ovisi o dvjema sličicama – Motivi iz Siegendorfa I i II – i zabilješci na jednoj od njih). Dopuštam mogućnost da je unatoč izostanka čvršćih pokazatelja, Kovačić u pravu, da ga je njegova intuicija ispravno vodila te da ćemo u budućnosti naći nove potvrde za njegovu naraciju.
Kao urednik Kovačićeva rukopisa nastojao sam postići kompromis između uvažavanja piščeve argumentacije i vlastitoga uvjerenja kako je u pojedinim situacijama došao do pogrešnih zaključaka. Svjestan sam da će takav kompromis uvijek izazivati osudu kod jednoga dijela čitateljstva. Kompromisi su takvim isključivim prigovorima uvijek podložni. I s pozicije koja glasi: treba sve ostaviti onako kako je autor uradio, ali i sa stajališta: treba izbaciti sve u što postoji sumnja. Dakako, stvar je mjere koliko zadirati u rukopis jer, budući da nisam u prilici svoja zapažanja i primjedbe iznijeti autoru, nema ni opravadanja za njihovu nametljivu provedbu.
Osim autorovih stavova postoji još jedna cjelina o kojoj je neophodno nešto više reći. To je kataloški dio u kojemu je hvalevrijednim nastojanjem – prvim po svojoj sveobuhvatnosti – nastojao popisati i evidentirati cjelokupnu produkciju Slave Raškaj. Taj nimalo laki zadatak odradio je, kao i sve drugo čega se prihvatio, nadasve savjesno, minuciozno istražujući, često i doslovce pod povećalom, svaki djelić predmeta koji mu je došao u ruke. No unatoč tome, pitanja autentičnosti nerijetko su – kada ne postoje nepobitni atributivni dokazi – vrlo osjetljiva, podložna subjektivnome dojmu. To je neizbježno jer ipak je riječ o mišljenju. Ono može, dakako, biti zasnovano na tako uvjerljivo provedenoj ekspertizi koja ne ostavlja sumnje, no to nije uvijek slučaj. Čak i primjena znanstvenih, tzv. egzaktnih metoda, ne može uvijek biti jamstvo jer takvi postupci služe ponajprije uklanjanju onoga što ne može biti autentično te time sužavaju krug mogućega, ali konačni sud ipak ovisi o mišljenju pojedinca. Ovim kratkim širenjem teme želim samo ukazati kako za određeni dio atribucija ne postoje arhivske potvrde (provenijencija djela) te je njihovo uključivanje u katalošku evidenciju stvar odluke autora (pri čemu je Kovačić bio, kako i sam kaže na jednome mjestu, prilično benevolentan u odnosu na rigoroznost određenih povjesničara umjetnosti), odluke zasnovane na njegovim saznanjima, a za čitatelja poduprijeto autoritetom kolekcionara.
Sa zadovoljstvom završavam ovaj pogovor jer označava izlazak monografije do koje je njegovu autoru bilo veoma stalo; prisjećam se ujedno sa zahvalnošću Josipa Kovačića, njegove podrške, ali i informacija što ih je uvijek spremno i nesebično svima zainteresiranima, pa i meni osobno, rado dijelio. Napokon, mislim da mogu u nakladnikovo i svoje osobno ime iskazati osjećaj ispunjenog duga prema osobi koja je tako posvećeno i predano radila na prikupljanju hrvatske likovne umjetnosti, čega je opus Slave Raškaj tek jedan, ali važan segment. Pred čitateljem je užitak u knjizi jedinstvenoga žanra (barem u našim okvirima, kako je ispravno uočila i istakla Žarka Vujić u recenziji rukopisa koji je doveo do ove knjige), zasnovanoga na jedinstvenome autorskom pristupu.
Nikola Albaneže
