STJEPAN ŠANDRK – ILUZIJE STVARNOSTI

/in /by

Fenomen, virus, mem: jedna moguća povijest slike

Leila Topić

 

U našem dopisivanju, nakon što sam mu citirala slavnu rečenicu iz Kandinskoga – „Svako je umjetničko djelo dijete svoga vremena i, u mnogim slučajevima,
majka naših osjećaja.“ – Šandrk je nehajno uzvratio: „1911., Kandinsky je napisao svoju knjigu, a otprilike istovremeno je ukradena Mona Lisa; savršen
spontani događaj koji je promijenio pogled na sliku i muzej, ali i napravio značajnu transformaciju umjetnine u mem“. Vjerujem da nije mogao preciznije opisati ono što će poslije postati njegov umjetnički credo: trenutak kada slika prestaje biti artefakt i postaje fenomen, kruženje, skretanje pogleda, svojevrsni optički virus. Usto, to je možda najbolji orijentir za ulazak u njegov slikarski svijet, nešto poput unutarnjeg kompasa koji nam pokazuje gdje se slika danas zapravo nalazi. Jer u Šandrkovim radovima i remek-djela i turisti i digitalni cvjetovi i mrtve prirode i memovi nalaze se u istoj ravni, u istoj vizualnoj ekonomiji u kojoj je svaka slika tek jedna među mnogima. Upravo ono što Krešimir Purgar naziva „prelaskom iz reprezentacijskog modela slike u područje njezina fenomenalnog pojavljivanja“, kada slika „više ne obavlja funkciju stabilnog označavanja nego se pojavljuje kao događaj u perceptivnom polju“ (Purgar, Pictorial Appearing. Image Theory After Representation, str. 14-17). Šandrk to ne teoretizira; on to slika. Šandrkov rad proizlazi iz svijesti da suvremena slika nastaje u tehničkom
procesu koji je kompleksniji od njezina konačnog materijalnog oblikovanja. Digitalni kolaži, elementi pronađeni na mreži, AI-generirani fragmenti i vlastite
fotografije tvore početne strukture iz kojih kasnije izranjaju njegove uljane kompozicije. U djelima poput Druženje 1–3 (2024.) taj proces ostavlja jasne tragove:
u izrazito sugestivnoj kompoziciji otvara se misao da za stvaranje zajedništva više nije potrebno drugo ljudsko biće, nego tek zaslon koji svatko nosi
kao vlastiti, samodostatni izvor stvarnosti. Također, snažan barokni snop svjetlosti koji pada odozgo funkcionira kao slikovna metafora tehnološki preoblikovanog
pogleda: svjetlost više ne otkriva odnos među likovima, nego označuje smjer njihove pažnje, pokazujući kako tehnologija preuzima ulogu onoga što usmjerava, definira i zamjenjuje naš način gledanja.

U ciklusu Spektakl, fokus na pogled se dodatno zaoštrava. Turisti usmjereni prema ekranu, a ne prema djelu, otkrivaju transformaciju pogleda u tehničku radnju. Povijesna slika u pozadini, Posljednji sud, gubi poziciju čvrstog referenta i postaje jedan motiv među mnogima nešto što sudjeluje u opticaju vizualnih funkcija. Nadalje, Šandrkov slikarski kadar ne prikazuje Vatikanski muzej kao prostor kontemplacije, nego kao mjesto u kojem se slike preklapaju, preuzimaju i multipliciraju, pri čemu granica između originala i derivata postaje posve irelevantna.

Ponovimo: Šandrkova slika nastaje u sustavu tehničkih operacija: digitalnom kolažiranju, preuzimanju fragmenata, korištenju AI-modela, manipulaciji
svjetla i perspektive. Međutim, imajmo na umu da ulje na platnu predstavlja tek završnu fazu tog procesa, a ne njegov početak. Takva slika funkcionira kao
vizualni sloj u kojem se različite etape nastanka međusobno upisuju i ostaju prisutne…


Cijeli tekst pročitajte u besplatnom tiskanom izdanju kataloga izložbe koji je dostupan u galeriji Kontura tijekom trajanja izložbe

 

STJEPAN ŠANDRK – Iluzije stvarnosti
17.12.2025. – 23.1.2026.

Galerija Kontura (Ulica Pavla Radića 24, Zagreb)

PON – PET  10 – 17 sati
SUB 10 – 14 sati
NEDJELJA I PRAZNICI zatvoreno