Crnčićevi crteži i grafike – od bilješke do umjetničkog djela

prof. dr. sc. Frano Dulibić

Menci Clement Crnčić (Bruck an der Mur, Austrija, 3. travnja 1865. – Zagreb, 9. studenoga
1930.), nezaobilazno je ime hrvatskog slikarstva čije djelo i rad je istraživano u
više navrata, a posljednju priliku za upoznavanje s cjelinom njegova opusa publika je
dobila njegovom retrospektivnom izložbom koja je održana u Galeriji Klovićevi dvori
u Zagrebu 2016. godine. Osim kao slikar, ostavio je nezaobilazan trag i kao vrstan
grafičar te kao karikaturist. Njegov crtački opus dobio je svoju prvu širu prezentaciju
1985. godine izložbom radova iz Zbirke dr. Josipa Kovačića (danas Zbirka Kovačić-Mihočinec),
za koju su svoju valorizaciju ovog dijela Crnčićeva opusa napisali tekstove
Božena Šurina i Matko Peić.1

Crnčićeva pedagoška djelatnost

S obzirom da je Menci Clement Crnčić je prije pokretanja Privremene više škole za umjetnost
i umjetni obrt (1907.) predavao s Belom Čikošem Sesijom na privatnoj školi od 1903.
godine, to znači da je njegovo pedagoško djelovanje trajalo gotovo tri desetljeća (1903. –
1930.), odnosno, da je školovao i imao utjecaj na likovno formiranje brojnih generacija
studenata. Iz kolegija koje je držao studentima na akademiji vidi se da je u nastavi bio
više posvećen crtačkim i grafičkim tehnikama nego slikarstvu. Održavao je nastavu iz
slijedećih kolegija: Večernje crtanje akta, Risanje po naravi, Risanje akta kod rasvjete,
Bakrorez, Krajobraz, Grafika i Slikanje po naravi.2 Ukratko, crtež i crtačke tehnike bile
su podloga bez koje se nije moglo dalje. Gotovo da nema knjige koja sintetizira povijest
umjetnosti a da u njoj nije istaknuta važnost crteža, pogotovo crteža kao pripremne
skice. Spomenimo povjesničare umjetnosti poput Waltera Koschatzkya koji je dobar
dio svoje karijere posvetio istraživanjima crteža, pa do ovom vremenu bližih autora
poput Henry Sayrea, koji pišući o crtežu zaključuje na vrlo poetičan način: “Budući
da je bilježenje puta umjetnikove ruke neposredno na papiru tako izravno, umjetnici
crtanje smatraju sredstvom izražavanja vlastite osobnosti. Kao da u činu crtanja, duša
ili duh umjetnika pronalazi svoj put do papira.”3 Izražavanje vlastite osobnosti događa
se kroz svaku likovnu tehniku, no upravo u crtežima, najneposrednije razotkrivamo
način na koji autori transformiraju vidljivu stvarnost i svoje ideje kroz vlastiti rukopis,
odnosno autorski likovni izraz.

Crteže možemo razlikovati prema namjeni i prema tehnikama.4 Prema namjeni to
su crteži kao bilješke (skice), kao studije i kao zasebna likovna djela, podjela koja vrijedi
još od Vasarija (16. st.). Crnčić nije radio te brzopotezne crteže kao svojevrsne bilješke
(krokije), ali često je crtao studije kao i crteže koji su bili samostalna djela. Studije su
mu bile korisne za promišljanje pojedinih elemenata za kompoziciju slike. Najčešće
su to pojedinosti uočene u prirodi: studija stabla, životinja ili valova mora. Crnčićevi
crteži kao samostalna djela najčešće za motiv imaju krajolik ili su to portreti, a među
portretima nalazimo i niz portretnih karikatura koje je uglavnom crtao iz zabave,
za vrijeme raznih sjednica i društvenih okupljanja, za vlastito zadovoljstvo i zabavu
društva u kojem se nalazio.

 

Ostatak teksta možete pronaći u tiskanom katalogu izložbe u galeriji Kontura

______________________________________________________________________

1 Izložba „Nepoznati Menci Clement Crnčić“, uz 120 godišnjicu rođenja, crteži – grafike – akvareli, iz zbirke Kovačić,
Galerija Društveni dom Trešnjevka, Zagreb 1985.
2 Nastavnici i kolegiji na Akademiji likovnih umjetnosti 1907. – 1997., u: Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu:
1907. – 1997., Zagreb 2002., str. 634.
3 Henry M. Sayre, A World of Art, Pearson, New Jersay, 2013., str.
4 Likovni mediji popularne kulture koji se baziraju na crtežu (poput ilustracije, karikature, stripa, animiranog filma) zasebni su mediji koji imaju vlastite karakteristike i različite povijesti.