MONOGRAFIJA BOŽICA DEA MATASIĆ

Tekst: Feđa Gavrilović Format: visina 30 cm Obim: 160 stranica Zagreb, 2016. Cijena: 150 kuna

Božica Dea Matasić rođena je 1970. nike air max 2017 pas cher u Zagrebu, a diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u istom gradu 1996. godine. Tijekom i nakon studija radila je kao scenska kiparica u Gradskom kazalištu Gavella, a od 1998. do 2003. kao voditeljica Galerije SC. Od 2006. g. Houston Cougars predaje kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Trenutno je u zvanju izvanredne profesorice. U produkciji skulptura koristi suvremene materijale i pokazuje otvorenost i umješnost u njihovoj artikulaciji. Teddy Bridgewater Od svojih početaka pokazivala je zainteresiranost za prostor, odnosno njegovo osmišljavanje i oblikovanje kao i za interakciju ljudi i umjetnina u njemu. Neke od najvažnijih izložaba ove autorice temeljene su na toj poetici.

Prvo poglavlje monografije prati njezin rad od početaka na Akademiji likovne umjetnosti u klasi Mira Vuce i Stjepana Gračana, osvrćući se na njezine najranije radove. Drugo poglavlje označava njezino rano zrelo razdoblje s izložbom Extinct (Galerijia SC, 1994.), u kojoj se vidi njezina inklinacija ostvarenjima koja vrlo često morfološki podsjećaju na nepravilne, biomorfne, organske oblike, naizgled nekontrolirana rasta, no oblikovanima s velikim osjećajem za kompoziciju i ravnotežu. Nike Air Pegasus 92-16 Poglavlje se osvrće i na njezinu aktivnost u udruzi PUNKT, kojoj je bila pokretač i koju je osnovala zajedno s kolegama umjetnicima, kritičarima i arhitektima, kako bi stvorila platformu za promicanje likovne umjetnosti.

U slijedećem se poglavlju obrađuju njezine aktivnosti unutar PUNKT-a (skulpture u Maksimiru – Mjesečari, 2002. i Srećolovka, 2003.), kao i zrele izložbe: Izazov svjetlosti (Galerija SC, 2002,); Silva Subteranea (Galerija svetog Krševana, Šibenik, 2004.); Znakovi vjerojatnosti (Galerija Matice hrvatske, 2004.); Tiha voda (Kazamat, Osijek, 2006.); kao i privatne narudžbe u kojima se značajno ogledava njezina poetika – Klica (2006/7.) i Biofori (2008.).

Dinamičan postav skulptura u prostoru Izazova svjetlosti sugerira kretanje i lakoću. Objekti su bili osvijetljeni u zamračenoj prostoriji, što je pružalo dojam nerealnoga. Rasprostranjeni po duguljastom prostoru oni su tvorili grupe i usmjeravali kretanje. NIKE AIR MAX LD-ZERO Sličnu organsku poetiku koristila je i na skulpturama Mjesečari na prvom maksimirskom jezeru. Zaobljene forme šiljastog završetka izranjaju iz vode dinamizirajući na taj način njezinu mirnu, jednoličnu i namreškanu površinu, ne namećući se svojim oblicima okolini i ne odskačući od ambijenta u kojemu su postavljene.

U javnim radovima takvu saživljenost s prostorom ostvarila je i u skulpturi Srećolovka, također u Maksimiru. Polovica orisa ovala izranja iz trave zatvarajući šiljasti kut s ravninom travnjaka, u formi cijevi obložene istom vrstom zelenila. Oblik tako izranja iz zemlje, čineći vrlo diskretan akcent u odnosu na okolnu prirodu. Organičenost nije prisutna tek u formi, nego i u pravilnoj sraslosti s prirodnom okolinom, dojmu da skulptura nije nametnuta ili interpolirana, nego logički izvedena iz prirode. ADIDAS TEAM COURT

To je također jedna od glavnih preokupacija ove kiparice: odnos naspram ljudske okoline, naš utjecaj na nju (pri tome se ne misli samo na prirodu u ekološkom smislu, nego na ljudsko okruženje generalno, pa čak i psihološki gledano – kao niz utjecaja koje prostor i prostorni odnosi imaju na čovjeka). Intervencijama izvedenim u Maksimiru Božica Dea Matasić pokušala je postići spoj prirodnog rasta koji je jednostavan i ekonomičan, jer je posljedica milijuna godina prirodne selekcije, i elementa ljudske logike i imaginacije, koji su također plod te selekcije, ali se odlikuju puno bržim oblikovanjem okoline i estetskim djelovanjem na percepciju.

Sljedeći njezin ciklus Silva Subterranea sastoji se od ovala presvučenih tkaninom s uzorcima. Asocijacije ponovno govore o mogućnosti povezivanja sa svijetom prirode (minerala). Sama autorica, potaknuta ravnotežom duhovnih učenja Istoka, elipsu je povezivala s neprestanim gibanjem, izmjenom, dinamikom, jer je elipsa oblik neprestanog gibanja. Apstrakcija je odabrani izraz ove umjetnice koji pronalazi svoje očitovanje i na ikonografskim razinama (već spomenutih istočnih tradicija) i na razinama fascinacije oblikom.

Izložbom Znakovi vjerojatnosti u Matici hrvatskoj autorica predstavlja instalaciju koja se sastoji od pleksiglasnih ploha rađenih u kombinaciji transparentnog i neprozirnog materijala s nepravilnim oblicima preko kojih prodire svjetlost i time stvara sjene koje prate te oblike na zidovima prostora. Doživljaj ispresijecanog prostora naglašen je redovima ploha i mrljastim otiscima svjetla na zidovima, koji dodatno očuđuju i manipuliraju doživljajem.

Nastavak njezinog rada koji ujedinjuje organičnost u morfologiji i site specific, odnosno prostorno uvjetovanu umjetnost, predstavlja instalacija Tiha voda, rađena za osječku galeriju Kazamat. Riječ je o presvučenim drenažnim cijevima koje kontinuiraju drevnim turskim zdanjem i isprepliću se u linearnom vrtlogu uz posebno osvjetljenje i animaciju. cheap air jordans uk Multimedijski doživljaj neponovljiv je i osmišljen kako bi spojio odvojene prostorije izložbenog prostora, ali i segmentirao dugačke linije koje su se njime prostirale. Istom tehnologijom radila je i skulpture Biofori, koje asociraju na mesnate listove biljaka postavljene u prostor kao zavijene linije. Biofori su autoričin povratak prirodi, odnosno bavljenje već spomenutom ravnotežom između naturalističke i racionalne estetike, između prirodnog i ljudskog.

Četvrto poglavlje daje presjek njezinih radova kojima je pokušavala do neke mjere aktivistički djelovati na društvo: od rane instalacije s Barbarom Blasin (1998., 25. salon mladih), u kojoj na pozadinu hrvatske šahovnice stavlja fotografije iz života tih represivnih i kriznih godina, preko peticije za donošenje zakona o sponzorstvu u kulturi (42. Canotte Seattle SuperSonics zagrebački salon, 2007.), pa do rada na XII. trijenalu hrvatskoga kiparstva 2015., u kojemu se osvrće na problem rasta švicarskog franka, koji je pogodio brojne zadužene stanovnike.

Peto poglavlje bavi se umjetničinim intimističkim izložbama. basket new balance U ciklusima Živa ogledala (2006.) i Životopis (2007.) umjetnica je komentirala ljudsku jedinstvenost sadržanu u otisku prsta ili segmentu tijela. Izlomljena nit sugerira krhkost i utjecaj vremena na čovjeka i njegov život, na takav način da linije sugeriraju i lica naborana od vremena, i metaforu „životne niti“: u Živim ogledalima to su linije otiska prsta, u Životopisu linije bora.

Pretposljednje poglavlje govori o umjetničinom inkorporiranju taktilnoga elementa u skulpture. Ciklus Čuvari dodira (izložen u Studiu Nest, Zagreb, 2011.) sastoji se od biomorfnih skulptura od plastične mase. Na ovoj se izložbi apeliralo na posjetitelje da diraju izloške, da ih slažu i preslaguju u neobične forme koje su ovi sposobni međusobno tvoriti. Ukrštavanje (jer načinjene su tako da se najbolje spajaju i „leže“ međusobno kada se dodiruju na pregibima) mekanih oblika odiše živošću, a sami oblici neodoljivo podsjećaju na Henryja Moorea i njegov vitalistički pristup skulpturi u smislu skulptorova doživljaja sveukupnosti svijeta kao nečega živoga. Tako „vitalističke“ skulpture, produkti nežive materije, u oponašanju bioloških, organičkih oblika zapravo oponašaju život i njegove funkcije. Nakon projekata koji su osmišljavali cijele prostore (i sukladno tomu ljudski život u njima), Božica Matasić pokazala je u ovim komornim skulpturama puno diskretniji i intimniji život, to jest njegovu imitaciju kroz male oblike.

Izložbom Panacea (Galerija „Vladimir Bužančić“, Zagreb, 2010.), Božica Dea Matasić se pokazala kao izrazito zrela skulptorica. Nepretenciozni i nadasve zabavni su i kinetički objekti Božice Dee Matasić, sastoje se od kapsula srebrne boje koji se njišu pri dodiru, poput lutki Daruma, ili psiholoških bobo-lutaka zbog utega u donjem dijelu skulpture. Rad se zove Panacea, što znači: lijek za sve bolesti, a osim očite zabave rad posjeduje i tumačenje: objekti su u obliku pilule, uvriježenog oblika lijeka, a zabava koju pružaju za autoricu je pandan instantnim rješenjima problema.

Na koncu, knjiga završava pogledom na autoričinu Kulu pogleda, sagrađenu u parku skulptura Mediteranskog kiparskog simpozija u Labinu, 2016., koja svojom formom otvara poglede na pejzaž i druge skulpture, komunicirajući s okolinom i posjetiteljima.

Božica Dea Matasić je snažna autorska ličnost koja ne preže od novih materijala u skulpturi, razmišlja u skladu s ambijentalnim i prostornim predispozicijama mjesta gdje će njezina skulptura biti postavljena i u svome vrlo bogatom opusu često mijenja svoj izraz; nikada nije ostala vjerna određenim oblicima, ili se okoštala u formama koje su joj se jednom pokazale bliskima.